PODVODNI SVIJET PLITVIČKIH JEZERA - 1.dio

Autor: Robert Kakarigi

Vesla još jednom pljusnuše i drvena barka nastavi kliziti po glatkoj jezerskoj površini. Tri para očiju naprezahu se pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tirkizni zastor satkan od biljnog planktona. Jedno vrijeme nitko nije govorio, a zatim nadzornik parka poluglasno reče: ''Mislim da smo upravo iznad nje. Vidite li kako boja jezera iz svjetlozelene prelazi u tamnu? ''  Složismo se s njim. Jedino je nagla promjena dubine mogla prouzročiti takav svjetlosni efekt. Plutali smo točno iznad Cousteauove barijere na sredini jezera Kozjak. Posljednji put gledao sam ovu potopljenu sedrenu pregradu prije petnaest godina kad su Cousteauovi podvodni snimatelji boravili na Plitvičkim jezerima. Gorljivo sam je želio pregledati izbliza. Dopustio sam da se iznad moje glave zatvori vodena površina i pogledao u smjeru podvodnog fotografa Vedrana Frke. Primijetivši izraz oduševljenja na njegovu licu, koji nije mogla sakriti ni silikonska ronilačka maska, znao sam da će mi od prizora koji ću u sljedećem trenutku ugledati zastati dah. Na samo pet metara ispod površine jezera bijelila se dugačka vitka barijera. Zaronili smo do njenog vrha odakle se poput zida dvadesetorokatnice obrušavala prema tamnoj dubini. Iznad naših glava upravo su se mimoilazili posjetiteljima krcati električni brodovi na svojoj najdužoj izletničkoj ruti. Malo koji putnik, od nekoliko stotina tisuća koji godišnje prođu ovim plovnim putem, može zamisliti ljepotu kojoj smo upravo svjedočili.

PODVODNI TAJ MAHAL

Ronio sam u sklopu popularizacijskog projekta Croatia Divina u kojem su ronioci Aquafuture neprofitne organizacije za zaštitu voda i vodenih organizama, u suradnji s nadzornicima nacionalnog parka trebali prikupiti fotografske zapise dosad nezabilježenih plitvičkih motiva vezanih uz vodu. Ronili smo u vrijeme ljetnog solsticija, pa je površinska voda jezera još bila hladna. Naša su nas debela ronilačka odijela jedno vrijeme uspješno štitila. Ali čim smo probili termoklinu, crtu koja odvaja topliju površinsku vodu od mnogo hladnije dubinske, neugodna nam je hladnoća prodrla do kostiju. Neko vrijeme beztežinski sam lebdio paralelno s najdubljom stranicom barijere koja se doimala poput kakva podvodnog Taj Mahala čiji su graditelji umjesto ljudskih ruku bile sedotvorne mahovine i modrozelene alge. Rahli vapnenac pomiješan s biljnim i životinjskum ostacima tvorio je prekrasne ukrase na mjestima na kojima su se nekoć prelijevali slapovi. Promatrao sam elegantne sedrene zastore, nabore, brade i glatke bubrežaste nakupine travertina. Kontrolirajući plovnost pomoću zraka u ronilačkom prsluku, polako sam se približio zidu i pažljivo ga dodirnuo vrhom kažiprsta. Na svoje iznenađenje, nisam naišao na otpor čvrstog vapnenca nego mi je prst potpuno utonuo kao da uranja u hrpu guščjeg perja. Iako su se svi ukrasi i forme savršeno ocrtavali, cijelu površinu barijere prekrivao je deritus. Taj meki ogrtač uglavnom organskog podrijetla, taložio se desetljećima. Naš pažljivi način ronjenja pokazao se prijeko potrebnim jer je svaki neoprezni pokret perajama mogao previše uzmutiti vodu. Nakon što smo digitalnim fotografskim aparatom snimili podvodni ambijent Cousteauove barijere, uputili smo se prema površini gdje nas je u čamcu dočekao Zdravko Luketič, nadzornik Nacionalnog parka i naš nezamjenjivi vodič.

KLENOVI POTISNULI PASTRVE

 Impresionirani bliskim susretom s potopljenom barijerom, ukrcali smo se u plitvički drveni čamčić koji nas je ponio do novih atraktivnih podvodnih odredišta. Roneći, primjećivali smo mnoštvo slatkovodnih riba. Najčešće su to bila velika jata crvenperki (Scardinius erythrophtalmus) i klenova (Leuciscus cephalus). Na prvi pogled čini se da velika količina riba svjedoči o izvornoj prirodnosti i zdravlju voda u Nacionalnom parku, ali je zapravo suprotno. Plitvička jezera nisu nikada bila prirodno stanište klenova i crvenperki. Obje vrste spadaju u red riba šaranki koje nastanjuju spore nizinske tekućice, jezera i močvare zarasle u vodeno bilje. Prisutnost ovih riba u gotovo svih šesnaest jezera rezultat je negativnog lokalnog i globalnog ljudskog utjecaja na biotop cijelog Nacionalnog parka. Šaranke, koje se hrane i ribljim mrijestom, znatno su ugrozile jezerske pastrve i preotele njihova staništa. Šaranke je sada gotovo nemoguće izbaciti iz biološkog sustava Plitvičkih jezera, ali im djelatnici znanstveno-stručnog centra „ Ivo Pevalek“ barem pokušavaju kontrolirati brojnost.

 Dok sam ronio u malim jezercima Burgeta i ispod Malih i Velikih prštavaca, činilo mi se da su pastrve baš tu pronašle utočište. U tim relativno malim vodenim džepovima uporaba ronilačkih peraja ne dolazi u obzir, jer bi nekontrolirani mlaz vode mogao nanijeti štetu osjetljivom staništu. Ronilac tu mora zauzeti vodoravni položaj cijelog tijela, jer bi gaženje po mladoj sedri i dizanje mulja bili potpuno neprimjereni u nacionalnom parku u kojem je središnji fenomen biodinamičko stvaranje travertinskih barijera. Dok sam mirno lebdio bistrom vodom, među granama potopljenih stabala ugledao sam obrise pastrva. Približio sam se, umirio i strpljivo čekao. Ubrzo sam nagrađen prolaskom pastrva na dva pedlja od stakla ronilačke maske. Bokovi su im bili ukrašeni krupnim crvenim pjegama tipičnim za potočnu pastrvu (Salmo trutta fario). Vrsta preferira prozirne, čiste i brze visinske tekućice pa su pritoci Plitvičkih jezera i slatkovodni bazeni iz kojih se izlijevaju slapovi idealno pastrvsko stanište. Ihtiolozima, prirodoslovcima koji se bave ribama, Plitvička su jezera idealan prirodni laboratorij za proučavanje diferencijacije pastrva. Svako jezero ili vodeni bazen unutar Nacionalnog parka tim ribama iz porodice lososa, poznatim po tome što nerado napuštaju svoje stanište, pruža izolaciju i drukčije uvjete za život. Tako pastrve u jezeru Kozjak mogu imati drukčiju anatomsku građu od onih koje žive u Galovcu ili Prošćanskom jezeru. Razlikuju se po broju kralježaka, obliku bočne linije, pigmentaciji ili rasporedu i broju škržnih nastavaka. Različiti uvjeti života utječu i na ponašanje, te na uspjeh u naporima za produljenje vrste. To je posebno uočljivo od listopada do siječnja, u vrijeme mrijesta, kad pastrve traže jaka vodena strujanja. Tako su stanovnice Prošćanskog jezera mogu mrijestiti u Matici, a one iz Kozjaka u Rječici, dok se u mnogim drugim jezerima koja nemaju takve pritoke pastrve moraju zadovoljiti uskim preljevnim zonama iznad slapova. Razlike među pastrvama lako se uočavaju i s izletničkih staza, ali je vrlo teško na prvi pogled odrediti o kojoj se vrsti radi. Osim potočne pastrve u jezerima obitava i jezerska pastrva (Salmo trutta lacustris), karakteristična za duboka alpska i skandinavska jezera. Nju ćemo prepoznati po srebrnasto sjajnim bokovima i okruglim ili uglatim crnim mrljama. Ta vrsta može narasti i do jednog metra dužine, što je gotovo dvostruko više od maksimuma potočne pastrve, te doseže težinu i do 15 kilograma. Dodatnu zabunu u određivanje vrste može unijeti i kalifornijska pastrva, jer kao i svi ostali članovi porodice salomonida, ima karakterističan vretenasti izgled. Ipak, u odnosu na potočnu pastrvu kalifornijska ima nešto manju glavu i usta i nešto vitkije tijelo. Iz svoje pradomovine, sjevernoameričkih vodenih staništa, ta je vrsta u Europu donesena 1880. Uzgojili su je i u samim Plitvičkim jezerima, a sada se ovdje samostalno razmnožava. U dvojbenoj želji da oplemene vode Nacionalnog parka, ljudi su u prošlosti unijeli još jednu alohtonu grabežljivicu iz Sjeverne Amerike, jezersku zlatoovčicu (Salvelinus alpinus), koja se voli zadržavati pri dnu u dubokoj jezerskoj vodi, a zanimljivo je da mužjaci u vrijeme mrijesta poprime crvenkastu boju.

nastavlja se ...