NA PUTU PREMA BUDUĆNOSTI

Pišem ove riječi na računalu koje se napaja iz solarnih fotonaponskih ćelija na krovu moje kuće - to su dobre vijesti. Učimo nove načine kojima bismo mogli dobivati potrebnu energiju. Ali naglasak je u riječi mogli. Neće biti jednostavno, jer koliko god da se uspijemo odmaknuti od korištenja nafte, ugljena i plina, svijet koji stvorimo neće biti isti. Da bi ste razumjeli zašto razmotrite intrinzične vrijednosti fosilnih goriva: Jednostavno je doći do njih (samo zabodemo bušilicu u tlo, ili, još tragičnije, raznesemo vrh planine West Virginia), jednostavno ih je prevoziti i nevjerojatno su bogata energijom. Za primjer, jedan barel nafte sadrži oko 5.8 milijuna Btu (british termal units), ili ekvivalenata sile koju bi uložio seljak da radi 3625 sati na farmi. To je otprilike 15 mjeseci rada na polju. Fosilna goriva su čarobna stvar.

Obnovljive energije, s druge strane, ima u velikim količinama. Tijekom svakog sata, više sunčeve  energije sa dođe do Zemlje nego što čitava ljudska populacija potroši za godinu dana. No, takva je energija potpuno drugačija od  one dobivene iz ugljena ili nafte. Umjesto da je koncentrirana, difuzna je. Ima je pomalo svugdje, osim noću, kada je uopće nema. Isti je slučaj sa vjetrom i mnogim drugim alternativama. Ta činjenica ih ne čini nužno nepraktičnima. Ipak, jako je teško vidjeti kako ćemo točno opskrbljivati energijom svijet u kojem smo naučeni živjeti. Promotrite samo svu tu tehnologiju našeg društva koju susrećete na putu do posla ili škole: brujanje motora u automobilima, zujanje mlinca za kavu (da ne spominjemo brod koji doprema kavu na naše obale, pržionicu koja je čini ukusnom i perilicu koja pere vašu šalicu). Svi oni ovise primarno o sagorijevanju barela i grumenja prapovijesne biologije, koji sada polako nestaju, usput prijeteći uništenju klime.

Prisiljeni smo na neki način izmijeniti cijeli sustav tako da glavnina energije dolazi iz nekog drugog izvora - a sve to bez urušavanja svjetske ekonomije. U ovakvim proračunima novac postaje gotovo jednako vrijedan kao Btu. Ako promjenu ne možemo provesti unutar neke razumne cijene, vrlo je malo vjerojatno da ćemo je uopće provoditi, jer ćemo ostati bez novca i političara željnih da podrže skupe projekte.

Srećom, postoje i neke realne mogućnosti. Za početak, razbacujemo se velikim količinama energije : prosječni Amerikanac troši dvostruko više nego prosječni zapadni Europljanin, iako američki životni standard nije ništa viši. Belgijanci nemaju tajnu tehnologiju, jednostavno imaju regiju koja je, zbog toga što su cijene goriva visoke zadnjih 50 godina, naučila ekonomično koristiti gorivo. Neke razlike su i tehnološke - pri gradnji se više pažnje posvećuje toplinskoj izolaciji, a automobili prelaze više kilometara s manje goriva. Mnogo toga je stvar ponašanja - ljudi su se naučili ići vlakom umjesto automobilom, putuju u skladu s ritmom svoje zajednice umjesto kada god im padne na pamet. Neke od tih stvari će biti teško prenijeti na američke obale: gužva u predgrađima američkih gradova je mašinerija za trošenje energije. Ipak, postoji mnogo toga što možemo učiniti, započevši sa zamjenom žarulja. Zašto, recimo, ne kupiti hibridni automobil ili još bolje jedan od električnih hibrida koji izlaze na tržište. Takvi efikasni uređaji će se isplatiti jako brzo. Ako putujete vlakom, možete čitati knjigu na putu za posao. Na čudan način, dobra vijest je da smo toliko rastrošni s energijom da smanjenje prvih dvadesetak posto uopće neće biti teško. Biti će to kao gubljenje tjelesne težine odlaskom na šišanje.

Međutim, nakon toga stvari postaju teže. Javljaju se negativne popratne pojave i kompromisi. Neke su ogromne: Koliko rizika smo spremni prihvatiti zbog nuklearne elektrane? Drugi su estetski: Izgleda da se otpor zajednice prema vjetrogeneratorima na obližnjem brežuljku ili priobalju smanjuje kako energetski proračuni postaju jasniji. Neki su pak kompromisi posve osobni: Jeste li vi spremni jesti manje mesa? (Prema nekim mjerenjima, uzgoj stoke proizvodi jednaku količinu stakleničkih plinova kao i vožnja automobila.) Možete li promijeniti svoju prehranu tako da jedete hranu koja je rasla bliže vašem domu, odričući se siječanjskih jagoda sa drugog kraja svijeta? A ljetovanja preko oceana? Avion kojim tamo letite će sigurno potrošiti više goriva nego sve ostalo što radite tijekom godine.

Ipak, činjenica je da se efekti tih osobnih izbora ne zbrajaju dovoljno brzo da bi značajnije utjecali na količinu ugljika u atmosferi ili količinu nafte preostalu na velikim naftnim poljima Bliskog  istoka.  Jednostavno nema dovoljno ljudi koji zapravo obraćaju pozornost. Utjecaj naše ekonomije je previše jak, osobito kada nam je potrebna brza promjena. Rajendra Pachauri, voditelj  Međunarodnog panela za klimatske promjene, dobitnik  Nobelove nagrade u 2007. godini uz Al Gore-a, rekao je nedavno da osim ako ne dođe do suštinske promjene do 2012. godine, povratne petlje koje pokreću promjene u klimi će se oteti kontroli. U Sjedinjenim Američkim državama 2012. znači sadašnjeg predsjednika i većinu sadašnjih senatora. Znači nas.

S obzirom na vremenske okvire, samo dvije stvari mogu radikalno promijeniti našu putanju. Jedna je predanost tehnološkom razvoju na razini predanosti koju su Amerikanci pokazali za vrijeme drugog svjetskog rata . Jedino što ovaj put umjesto da proizvođači automobila iz Detroita prebace proizvodnju na avione i tenkove, trebaju početi graditi električne hibridne automobile i motore. Promjena ne bi stala na tvornicama. Ako ćemo elektrificirati vozni park na razini države, kako je Al Gore predložio, trebamo temeljito moderniziranu prijenosnu mrežu, sposobnu prenositi sunčevu energiju iz pustinja na jugozapadu i snagu vjetra iz unutrašnjosti Amerike. Nije to kao Apollo program koji je usmjerio sva naša tehnološka sredstva na tri čovjeka. Ovo je više kao pokušaj da čovječanstvo odvedemo na Mjesec. Jedan bonus: Takav ogromni poduhvat predstavlja obećavajući stimulans za šepajuću ekonomiju. Uglavnom sve treba provesti lokalno. Nitko neće staviti kuću na brod i poslati je u Kinu da se na nju postavi kvalitetna izolacija. Solarne ćelije znače radnike na krovovima, znače zapošljavanje.

Poticanje ulaganja u tehnologiju predstavlja samo polovicu odgovora. Trebamo također prepraviti niz ekonomskih poticaja koji pokreću naš energetski sustav, tako da nam kapitalizam pomogne u rješavanju problema. Sve do sada, slobodno tržište je pogoršavalo situaciju umjesto da je rješava. Razlog leži u tome što ne postoje financijske posljedice vezane uz ugljik: budući da nema troška u njegovom otpuštanju u atmosferu, ne postoji način da tržište uopće primijeti promjene i djeluje. Međutim, međunarodni sporazum kojim bi se odredila granicu ugljika kojeg smijemo ispuštati postavio bi cijenu na CO2, dovoljno visoku da reflektira štetu koju on izaziva. (Neki stručnjaci  pozivaju da se uvede dodatni porez na svaki barel nafte, te da se skupljena sredstva koriste za pripremanje na budućnost bez fosilnih goriva.) Oba kandidata za predsjednika su na prošlim izborima podržali neki oblik ograničenja emisije ugljika koji bi rezultirao povišenjem cijena ugljena i goriva i time njihovom smanjenom potražnjom. Znamo da takva strategija djeluje. To je razlog zašto je, kada su prošle godine cijene nafte skočile Amerika odjednom počela manje voziti, gotovo prvi put u povijesti. Istovremeno, to je politički bolno, posebno uz trenutni negativni ekonomski trend. Da bi postojala ikakva mogućnost da se takva odluka provede, potrebno je shvatiti kako poreznim obveznicima vratiti novac koji je sakupljen izdavanjem dozvola za zagađivače, strategija koju je  predsjednik Obama isticao u svojoj kampanji.

Do sada smo pričali uglavnom o Zapadu. Ako mislite da je mogućnost nastanka novih energetskih sustava ekonomski bolna ovdje, zamislite kako tek  ove jednadžbe izgledaju recimo u Kini. Kod njih je industrijalizacija  tek započela i glavno gorivo koje pokreće njihov napredak prema modernizaciji je ugljen. Ima ga u velikom količinama i relativno je jeftin – svega nekoliko centi košta iskopavanje i paljenje kilowatsata. Kada putujete Kinom, vidite beskrajni  niz sjajnih stupova za dalekovode čije žice poniru i rastu krajolicima poput Kineskog zida kroz . Sav taj ugljen koji sagorijeva proizvodi goleme količine sumpora i čađi, koji prosječne kineske gradove čine sivim i tmurnim mjestima. To je cijena koju su bili spremni platiti, kao što smo i mi bili u sličnom trenutku naše povijesti.

Taj ritam dvije-nove-tvornice-na ugljen-svaki tjedan proizvodi ogromne količine ugljičnog dioksida. Tijekom 2006. Kina je pretekla SAD kao najveći proizvođač CO2 na Zemlji. Međutim, na svijetu je četiri puta više Kineza nego Amerikanaca i oni dobivenu energiju koriste da bi izvukli ljude iz siromaštva, ne da bi izgradili novu rundu početničkih dvoraca u predgrađima, za novovjeke monarhe. Grade jednostavniji način života kao i nekoć mi, ali usput brinu više za okoliš. (Kinezi prednjače u svijetu u korištenju obnovljivih izvora energije, vjerojatno zato što su postavili na milijune solarnih grijača vode na krovove u urbanim sredinama). Dakle, ne možemo ih prozivati prema moralnim načelima. S druge stane, atmosferi nije pretjerano stalo do moralnosti, samo do ugljika. Nekako se moramo dogovoriti s Kinom i ostatkom svijeta u razvoju. Dogovor prema kojem bi si mogli priuštiti korištenje nove skupe energije, ako ne želimo da svijet propadne po silaznoj putanji nafte ili se jednostavno „rastopi“ pod rastućim temperaturama. Sami ne možemo riješiti taj problem:  Ne nazivaju ga „globalnim“ zatopljenjem bez razloga.

Kad sve zbrojimo, ovo je najveći izazov s kojim se je ljudska vrsta do sada susrela. Dio problema leži u tome što smo  do ovakvog stanja stigli s velikim zamahom: Potrošnja energije nastavlja strelovito rasti čak i sada kada je posve  jasno da nam je potreban dramatičan zaokret. Odlaganje rješenja i na samo nekoliko godina će biti katastrofalan. To je tempirani  test, gdje ćemo u nekom trenutku, u ne tako dalekoj budućnosti, morati odložiti svoje olovke na stol i jednostavno živjeti sa odgovorima koje smo već ponudili. A budući da priroda ne ocjenjuje po krivulji, biti će nam potreban svaki djelić genijalnosti - tehnološke, ekonomske i socijalne - koji možemo pronaći.

Pogledajte i:

National Geographic Brasil         

National Geographic Slovenija         

National Geographic Hrvatska

OBAVIJEST: Ovaj esej je u potpunosti autorsko vlasništvo Billa McKibbenanda, a fotografije su autorsko vlasništvo Roberta Kakarigija i ne smiju se reproducirati u bilo kojem obliku bez dopuštenja autora.