JOKKMOKK- drugi dio

Autor: Robert Kakarigi

SAJMIŠTE SA 400 GODINA TRADICIJE

Intenziviranje uzgoja sobova ostavlja i sve veći negativni otisak u prirodnom okolišu. Ipak, neke su stvari ostale nepromijenjene. Uzgoj sobova i dalje se odvija na velikim prostranstvima u skladu s njihovim prirodnim godišnjim migracijama. Zahvaljujući tome, goniči iz naroda Sama još uvijek, kao i njihovi pradjedovi, razabiru čak osam godišnjihdoba. Njihove mijene osnova su za donošenje svih sezonskih odluka.

Nekada davno Stefanovi i Jon- Mikkovi preci inteligentno su zaključili da je baš dolina rijeke Lilla Luleälven, kako je danas nazivamo, idealno mjesto za podizanje zimskih kampova. Tijekom 16. stoljeća jedan je komadić obale, baš na mjestu u blizini jezera Talvatis gdjerijeka meandrira, izrastao u drevni sezonski trgovački centar područja koje danas zovemo  Laponija isključivo u geografskom smislu. Mjestu je praktično nadjenuto ime Jokkmokk, što na jeziku ovdašnjih Sama znači »zavoj na rijeci«. Godine 1602. švedski kralj Charles IX. proglasio je Jokkmokk službenim zimskim sajmištem Laponije i tako potaknuo razvoj trgovine, ali omogućio i lakše ubiranje poreza od stanovništva koje inače živi vrlo raspršeno. U Jokkmokku je ubrzo sagrađena crkva, ali je sajmište stalne stanovnike dobio tek krajem 17. stoljeća. Monarhija je snažno podržala nazočnost crkve. Sami su sustavno pokrštavani, a njihova je šamanska religija zatirana.

OPSTANAK SAMA

Tijekom 400 godina održavanja sajam je u Jokkmokku postao poprište rješavanja važnih društvenopolitičkih pitanja, sudskih sporova i bitke za opstojnost jednoga manjinskog naroda. Sami su se ovdje, kao i u ostatku Sápmija, stoljećima morali odupirati tihoj kolonizaciji, eksploataciji prirodnih dobara, raznim predrasudama te otvorenom i institucionaliziranom rasizmu. Čak su se i granice suvremenih skandinavskih zemalja povlačile bez dogovora sa starosjediocima. Tijekom prve tri četvrtine 20. stoljeća mnogi su Sami prestali poučavati djecu vlastitom jeziku, a mnogi su emigrirali u velike gradove želeći pritom prikriti svoje podrijetlo. Čak ni u vrijeme sajma u Jokkmokku mnogi Sami nisu javno isticali svoju pripadnost. Prvi švedski zakoni koji su se odnosili na Same zasnivani su na diskriminirajućoj pretpostavci da je riječ o pripadnicima inferiorne rase koju treba »zaštititi« od svakog utjecaja civilizacije. Zakon Samima nije dopuštao bavljenje poljoprivredom, nego isključivo uzgojem sobova. Zbog neprimjerenih zakonskih odredbi Sami koji nisu posjedovali sobove nisu uživali punu pravnu zaštitu.S vremenom su švedski zakoni postajali pravedniji, ali je pravo Sama na pašnjake i dalje povezano s posjedovanjem sobova. Usprkos povijesnim nedaćama, Sami su uspjeli očuvati vlastitu kulturnu baštinu i identitet, ali i sobove. Deset narodnih skupina Sáma, od kojih je nekima zaprijetilo polagano izumiranje, ujedinilo se 1986. godine pod zajednički stijeg. Dvanaest godina kasnije Švedska se vlada Samima ispričala za godine represije.

KLIMATSKE I EKOLOŠKE PROMJENE

Danas stanovnike Jokkmokka muče posve drukčiji problemi. Pritišću ih posljedice globalnog narušavanja okoliša. Godine 1986. zapadni su vjetrovi do južnog Sápmija donijeli radioaktivni oblak nastao eksplozijom nuklearnog reaktora u tisućama kilometara udaljenom Černobilu u Ukrajini. Lišajevi i gljive akumulirali su radioaktivne čestice koje su ušle i u sobove jer se hrane lišajevima i gljivama. Krajem jeseni, u vrijeme kolinja, količina radioaktivnog cezija u mesu sobova dosegla je tako visoke vrijednosti da više nije bilo pogodno za ljudsku prehranu. Meso 30.000 sobova s područja Švedske povučeno je s tržišta i zakopano. Uzgajivači i njihove obitelji strahovali su za svoju budućnost. Radi ublažavanja posljedica vrijeme kolinja pomjereno je na početak jeseni. Zimi su sobove počeli intenzivnije prihranjivati sijenom kako bi se smanjio unos prirodne zimske hrane. Meso je sada zdravstveno ispravno, ali se strah od globalnih ekoloških incidenata duboko uvukao u stanovništvo.

nastavlja se...